Trubaš Michael Sarian Objava Portisheadove verzije "Glory Box" u predvečerje novog albuma ESQUINA na Greenleaf Records

Trubaš Michael Sarian je veteran brojnih ikonичних jazz scena, od Kennedy centra do Blue Note, do Montreux Jazz Festivala. On je utemeljeni kompozitor i improvizator koji ima nekoliko izdanja na 577Records, snimke sa Olec Mün na klaviru i kafe records, i sa svojim kvartetom na ears&eyes i Shifting Paradigm Records. On svira na svojim vlastitim "SARIAN" ustima, napravljenim u Francuskoj od Atelier Donat. I on je zahtevan i neumorno kao sideman, svirajući na stadionskim scenama sa kućnim imenima pop grupa.

Na njegovom najnovijem, Esquina, Torontski rođeni, Buenos Aires izvanski i njujorški stanovnik vodi svoj kvartet kroz više od petdeset pet minuta zanimljivog, ugla-turnirajućeg jazz eksperimenta koji će zadovoljiti obožavatelje elektronskog perioda Mila Davisa i Jeff Parkerove ETA IVtet.

Što je posebno izrazito –– osim same muzike –– je to što Sarian radi ovdje sa istim muzičarima koji su s njim radili na njegovim prethodnim tri izdanja. Te snimke bile su uglavnom komorne jazz, uglavnom akustične, puno lepote i jasne melodije, i upoređivale su se sa umetnicima kao što je ECM veteran Kenny Wheeler. Esquina, međutim, je namerno i odlučno okretanje u pulsirajući jazz fuziju, označeno divljim, Jon Hassell-ovskim procesuiranim trubom, sintisajzerima i električnim orgovima i klavirima, i galopirajućim ritmovima koji ne bi bili izvan mesta na Agharta ili On the Corner.

Rođen iz Sarianove potrebe da se izazove i njegove saradnike, muzika koja čini Esquina snimljena je sa malo ili bez priprema i slijedi grafičke skice koje su Sarian napravio u slobodno vrijeme dok je bio na četvoromjesečnom stadionskom turneju kao sideman pop bende. U nekom smislu, onda, Esquina može biti smatrana vrstom sjenice. Da li je to uradio namerno, intuitivno ili između tih dvije stvari, Sarian je odgovorio na mjesecima mainstream pop muzike i strogoj turnejskoj programu eksperimentacijom, avanturama i igrom. I u nekom smislu, on je odgovorio na stabilnost koju je sam stvorio igrajući sa Nathan Ellman-Bellom, Marty Kenneyem i Santiago Leibsonom. Sarian bi, naravno, mogao jednostavno sastaviti drugi sastav, dizajniran specifično da bi dostavio vrstu estetike koju je imao na umu. Ali u nagovorivajući ovaj ustanovljeni tim da se preoblikuje, on ukršta Esquinu sa osjećajem duboke ali igrivog izazova, i graduje na skoro telepatiji koju ovi muzičari dijele.

Kao umetnik, Michael Sarian nije stacioniran. On je u pokretu, duhovito crtajući i sledići svoj vlastiti put. I Esquina je ugao okrenut.

O pjesmi, Sarian kaže: "Rastao sam slušajući Portisheadove "Glory Box" – bio sam dijete kad je izdana, a zatim je postala dijelom kulture pop kulture, pojavljivala se na svim televizijama i filmovima, i uvijek mi je ostala u sjećanju. Mješavina duhovite vokala i trip-hop ritma osjećala se jedinstveno. Radom na Esquinai, shvatio sam da se pjesma može dobro uklapati u više improvizirani, štetno strukturirani eksperimentalni zvuk koji sam razvijao. Emocionalni vibra i atmosferska kvaliteta originala izgledala su kao nešto što mogu reinterpretirati u novom smjeru. Osjećao sam da je to savršen prilika da prepravljam pjesmu koja mi je bila prisutna toliko dugo, dok sam je prepravio u novom smjeru."